Mnogi će se zapitati, kako sporedna, zar nije prva? Ne, prva stvar je uvući se u bulju i pogledati kako svet izgleda iz te persepktive. A onda politika, u kafani, na slavi, na ulici, koncertu, i ko zna gde sve još. To me podseća na idolopoklonstvo. Zar nije lepo sedeti spokojno i gledati, slušati šta neko drugi priča u naše ime. A mi po nekad, ako izgubimo kompas poželimo i sami da uđemo u tu politiku, neko preko reda, neko prego bulje, neko, ko zna kako. 

Izlaziš na scenu, noge ti po malo klecaju, jer nosiš odgovornost za hiljade i hiljade duša... Staneš pred mikrofon i prvo što ti padne na pamet jeste: "U al sam se zajebao", Druga pomisao je, "šta da kažem".....I onda onako kao iz puške krenu same reči da se nižu. U tom trenutku ne znaš ni da li pričaš povezano ili ne, da li si ok ili ne. Da li izgledaš smešno ili ne... a onda makneš na stranu sve te subjektivne ocene i pričaš ono što bi želeo da neko kaže i uradi za tebe. Da ti nađe posao, da ti poveća platu, da ti očisti ulicu, da ti sredi grad, državu. I naravno da na što lukaviji način za*ebe Evropu, Svet i sve ostale mrsimude koji nam rade o glavi. Siguran si da bi sve to moglo da se ostvari, ali treba ti vera ljudi koji te slušaju, bodre...Kao na fudbalskoj utakmici. Navijači su 12. igrač. U politici je valjda isto tako.

A beda stisla na sve strane, nemaš za hleb, za cigare (koj će ti), nemaš sve ono što si nekada imao i malo po malo počinješ da se odvikavaš od tog "luksuza" kao što je more, skijanje, putovanje po svetu, dobra kola. Ne, ti voliš stara kola koja su jedinstvena u svetu, to je tvoja fora. Fora kojom lažeš sam sebe. Dođe starost i opet nećeš da zakukaš. Pitaće te, da li ti je dobro, da li si srećan. Da li ti je život ispunjen.Ti ćeš sa filozofske strane nagomilati reči i rečenice i ljudi će ti opet tapšati, jer si tugu zamenio srećom. Nećeš da se žališ. Pre nisi hteo jer te je bilo sramota, sad nećeš jer je kasno. A misao koja te je mučila i sad i uvek je ta, da li ti pomažeš drugima tako što ih slediš ili pomažeš samom sebi. A slatkorečivih nikad dosta. Pa ako je za utehu, bolje je biti sa društvom, pa i na političkom sastanku, nego biti sam i planirati život. Planirati sutra. Kome još treba planiranje? Ako možeš da zaspiš sve je ok. I tako sutra i ko zna dokle...