S obzirom da stalno menjam identitete na internetu, menjam naloge, pasvorde, sajtove, e-mailove, facebook profile, nik-ove na krstarici, poceo sam i sa twiterom ali i sam i to sve obrisao.... E to? Pitanje postavljam sam sebi, da li se ja to stidim svojih postupaka? Da li se stidim svog ličnog identiteta? Da li ne znam šta ću sa mislima ili sa sobom :). Dobro pitanje. Ne verujem da sam usamljeni slučaj. Ali, ako brisanje internet identiteta uporedim sa stvarnim životom, da li to znači da imam suicidne ideje. Da budem iskren, razmišljao sam o tome, ali još kad sam bio mlađi. Sada ne razmišljam toliko često o tome, više mi se sviđa ideja da ako zaglibim, odem tamo gde žive anđeli, u neku ustanovu i da mirno trunem. Ali svo to razmišljanje je površno i izvire iz svih nas. Neki će reći, ako imaš problem, ne možeš ga sam rešiti, potraži pomoć, bilo kakvu, druga, devojku, psihijatra. Da, to jeste opcija, ali trenutno hoću da vam serem ovde. I slučajno sam saznao da na neku prekvalifikaciju koju sam išao i pored mene još sto ljudi. Trajalo je to mesec-dva. Kako sam čuo od jednog polaznika, on je dobio 30 hiljada dinara za to. Kao prosečna plata. Ja sam dobio 8 hiljada. Zašto? I kako to da ja preguram sva ta izdrkavanja, sve te zajebancije i opet sam na nogama? Kako? Prosto mi dođe da uđem u banku i svaima da im prospem mozak. Ali nemam pištolj, ni u tome nisam istrajan. Jer mi treba 200 evra da bih ga kupio. A ja jedva imam za cigare. I jel to pravda? I jeli pravda da budem prodan, kao i mnogi od vas. Još uvek smo tu gde jesmo, ali smo prodani, ko zna kome i ko zna zašto. Samo se čeka trenutak da budemo pokupljeni i odvedeni negde za nešto. Juče sam vozio mog jugica starog dvadesetak godina. I na putu za Vrnjačku Banju, vozio sam sporo, i? U susret mi je dolazio neki dzip, crni, više sivi, tako nešto. I klinac sa zadnjeg sedišta i otvorenog prozora uperio je pištolj i pucao. Bio je to neki (valjda) vazdušni pištolj. A da li je bio baš klinac, nisam siguran. To ja predpostavljam. Ali mi se učinilo da vidim pištolj. Eto, nemam sreće da kažem sa sigurnošću, da li je to bio kamen ili pištolj. Ali to se događa već drugi put. Prvo na jednim, sada na drugim kolima. Da li se to zaista događa? Da kamen odskoči od zemlje i zabije se u šoferku i napravi naprslinu. Vozio sam 50, 60 km/h. Mnogo slučajnosti u mom životu, da bih bio siguran. Zato nisam siguran. To je paranoja. Ali neke teorije zavere nisu samo teorije.