Bio sam predugo sam. nisam birao mesta, prijatelje. Voda me je nosila i bilo mi je dobro. Uvek nove ludosti. Uvek nove ideje. Pobede, porazi. Ne znam šta sam više voleo. Pobede su me vukle u nešto ozbiljno, nešto o čemu nisam smeo ni da mislim. Porazi su me vukli do neke nove žene. do novih smejanja i plakanja. Beograd nije mesto za ovakve ljude. Čini mi se da bih skrcao svet u samo jednom pogledu. U jednoj reči. Da bih dobio metak u glavu ili bilo šta. Ali moj osmeh nije mogao niko da zaustavi. Sve do trenutka kada sam se našao sam u parku sa limenkom piva. I baš to veče su nekako svi bili zajedno. Te večeri nisam video nikog ko je šetao sam. Svuda su samo prolazili parovi, društva neka. Uzeo sam telefon i od silnih brojeva nisam imao koga da zovem. Možda sam i imao. Možda nisam smeo. Uzeo sam limenku i ciljao obližnju korpu. Pogodio sam. Otišao do sobe, legao u krevet i gledao u tavanicu. Cimer je nešto učio naglas. Tako da nisam čuo svoje misli. Svoje ili bilo čije. To naglabanje naglas me je još više poremetilo. Moral mi je pao jako nisko. Odjednom sam video puteve i staze kojima moram proći. Sve mi je to bilo teško, naporno. Nisam imao motiva. Motiv je ono što čoveka tera u bedu i propast. Kada nemaš motiv, sve ti je beznačajno. Čak i to ko si i kako te ljudi vide. I imaš volju da činiš samo ono što bi te za trenutak odvelo u sreću. Tako je i bilo. Ustao sam, seo za kompjuter i pustio shuffle. Pesme su se nizale, redom koji zapoveda bog. Počeo sam da čujem reči i tonove koje nikada do tada nisam čuo. To su bile stare dobro poznate pesme. Rock, pop, techno, narodna. Jedna po jedna pesma...Otvarala su mi se vrata podsvesti. Od tada ništa više ne radim slučajno, već onako kako ja zamislim.