E, danas je praznik. Neviđeno. koji praznik? Da'l neko zna koji je to praznik? Da, znamo, to je praznik. U kalendaru, nisam proveravao, ali mislim da je crveno slovo. I danas ulice nemaju svoja prava imena. Tačnije imaju. Ali ih svako svojata kako hoće. Kao da smo žudni tog konsenzusa. Da i svaka šuša učestvuje. Pa da kažemo e, to je to i gotovo. Tako da je za mene danas praznik. Zato što pada sneg, još uvek da vidim kako pada. Toliko je napadao da mi je magla pred očima. Nema posla. Osećam da je svrsishodno da nešto napišem. I to je neka vrsta rada. Nemam granice kad je vino u pitanju. Ne shvatite ovo bukvalno. Ali bokal, dva. Šta je to? Ništa. Posle ne pričam dva dana i gotovo. E sad ono zaljubljivanje. Nemam pojma šta je to. Ja se zaljubim, pa me muka snađe. I gde to da slavim? To je više kao poziv da se ljudi zaljube, pa da se posle trpe, svađaju i pate. Šalim se. Ljubav je lepa. Zaluđenost vremena. Misliš na domak si cilja, a ono cvonjak. Jebena spontanost. Kako to objasniti? Možda bi znao, neko pametniji od mene. Nije to ono, dobar dan, dobar dan. To je spremnost. Težnja ka istom cilju. Ja ovih dana ne viđam ni jednu lepu fazanku. Pa neka. Ima dana. I srećan vam sveti praznik. Koji god da je.