Ti čuješ ton, ja čujem šum. Ti jasno odvajaš zvukove. Znaš da se pronađeš. Ja slušam samo srce. I svirao sam tu gitaru. Neke neponovljive melodije. U mojoj glavi nema mesta za replike. Svaki dan, nova melodija. Svaki, tren, izdisaj, udisaj. Razgovarao sam sa "točkom". Njegove reči su bile: "Mogu da te naučim da sviraš, ali ti ne mogu melodiju ubaciti u glavu." Svako sluša ono što želi da čuje. Nervira me mačka, koja mi se vrzma po dnevnoj sobi. Ne znam ni otkud tu. Ja ne volim mačke. I jednom je bila noć. Negde oko osam sati uveče. Na zemlji sneg, u vazduhu magla, na nebu mrak. Jeziva scena, koja ne bi mogla ni da se uslika. Uzak put. Poluprohodan. Po ivicama kao obodi nekih talasa. Pogašena svetla. Štednja struje. Noge su me negde vodile. Hteo sam da ih protegnem. I sva ta bespuća vode nekud. Do nekog jezgra, skloništa. Juče je neki dečak stajao na raskrsnici. Kao da čeka nekog, kao da ne čeka nikog. Čini mi se da bi mogao da stoji tu doveka. A opet, nije pao s marsa. Zna gde je pošao i šta radi. Znao sam i ja. Prtio sam sneg do neke krčme. Do neke Mare. Javio mi se rotfajler. Arlauče za gazdom. I tu noć sam pregurao. I bolni ciga tužno jeca sam.